Elis Deghenghi Olujić: Eklektička i inovativna osobnost Laure Marchig

Articoli

08/03/2021, ore 06:12

Laura Marchig (Rijeka 1962.) obrazovana je i profinjena intelektualka, od 2004. do 2014. ravnateljica Talijanske drame, talijanskog ansambla koji djeluje u sklopu Hrvatskog narodnog kazališta „Ivan pl. Zajc“ iz Rijeke, od 2003. do 2009. glavna urednica časopisa za kulturu „La Battana“ (EDIT Rijeka), prevoditeljica, kazališna kritičarka i redateljica, novinarka specijalizirana za kulturne teme, spisateljica eseja i priča, performerica i organizatorica brojnih projekata u kojima poeziju i kazalište sjedinjuje s jazz glazbom.

Diplomirala je Modernu književnost na Sveučilištu u Firenci na temu pisca i sugrađanina Enrica Morovicha. Pripada onoj generaciji autora koja je na početku osamdesetih godina prošlog stoljeća bila predstavnica novog vala u istarsko-kvarnerskoj književnosti, i na planu jezika i forme, i na planu sadržaja. Pjesnikinja od najranijeg djetinjstva, kad se otkrivanje riječi vezuje uz igru, uz užitak artikulacije zvuka, Marchig je zaslužna za brojne poetske zbirke nagrađene na značajnim natječajima i prevedene na više jezika. Tako je 2009. zbirka pjesama T(t)erra objavljena u izdavačkoj kući EDIT iz Rijeke kao 18. svezak edicije „Altre lettere italiane“. Nastala nakon zbirke Dall’oro allo zolfo, objavljene 1998. u sklopu edicije Biblioteca Istriana (Talijanska unija Rijeka /Pučko učilište Trst), T(t)erra nudi vrhunac najrecentnije lirske produkcije originalnog poetskog glasa, među najzanimljivijim u suvremenoj talijanskoj književnosti Istre i Rijeke.

Stasala u firentinskoj kulturnoj klimi, Laura Marchig je učila od najprofinjenije lirike svih vremena: Villon, Yeats i Rimbaud, Cvetajeva, Plach, Dickinson samo su neka pjesnička imena na koje se poziva, koja su zacijelo hranila urođenu pjesničku vokaciju i podržala je u osobnom traganju, utemeljenom na uvjerenju da je pjesništvo nevidljivi dah života. Promišljajući u pogovoru zbirci Dall’oro allo zolfo o značenju i ulozi pjesništva u svom životu, Marchig je istaknula: „Bilo je raznih […] razdoblja boli, za kojima bi uslijedio novi zamah, bijeg u ponovno otkriveni intimizam: reklo bi se, pokušaj spasa. Više nego što slijedi ovo „bivanje pjesnikom“, poezija ga, kao i uvijek, podržava.“ Godine 1988. prvonagrađena u kategoriji pjesništva na 21. umjetničkom i kulturnom natječaju „Istria Nobilissima“ za rukovet Raccontare uomini, u intenzivni poetski itinerar Marchig je s vremenom unosila inovacije u stil i ekspresivne tehnike, no već prvi poetski uzleti svjedoče o načinu stvaranja poezije nesumnjivo hrabre, neobične i inovativne unutar svoga konteksta, te je, upravo zbog svog eksperimentalnog i transgresivnog karaktera najočitiji primjer generacijske smjene koja je obilježila preokret u istarsko-kvarnerskoj književnosti na početku osamdesetih godina prošlog stoljeća. Marchig je jedna od najdarovitijih i najoriginalnijih predstavnica te i dalje vitalne književnosti.

Do tog trenutka pjesnikinja, ona koju najbolje poznajemo. No, talentom obdarena poliedarska osobnost nije nas mogla ne iznenaditi. Učinila je to nedavno u ulozi pripovjedačice s romanom Snoopy Polka s podnaslovom „balkanski noir“, etiketom koja služi kao poziv čitatelju. Roman prvijenac Laure Marchig objavljen je 2015. u ediciji „Narrazioni“ urednika Diega Zandela za izdavačku kuću Oltre Edizioni (Sestri Levante), istoj koja je 2013, u istoj ediciji „Narrazioni“ objavila La bacchetta del direttore Nelide Milani. Laurin roman na hrvatskom je objavljen 2020. kod izdavača Shura Publikacije iz Opatije. Prijevod potpisuje Lorena Monica Kmet koju pamtimo kao prevoditeljicu brojnih djela Fulvia Tomizze.

Snoopy Polka je provokativan i žestok roman koji se čita u jednom dahu, napisan majstorski, „uz glazbene motive“. To je groteskni silazak u besmisao sadašnjosti. Zaista, zbivanja se pripovijedaju u često grotesknim oblicima, no snažno povezana sa stvarnom suvremenom kronikom. Ritam je brz, kinematografski: nije teško u romanu prepoznati tarantinsku notu, kao što je to istaknuo Roberto Dedenaro (kritičar aludira na film Pulp fiction iz 1994. koji je proslavio redatelja Quentina Jeromea Tarantina). Radnja romana nije linearna i po tome je slična radnji Pulp Fictiona: prepliću se različite halucinantne, naizgled nepovezane priče.

Gramzivim i nezasitanim, rukopisom koji guta i proždire sve pred sobom, čak i sebe, Marchig u romanu predstavlja presjek neke suvremene europske, sredozemne zemlje, koju autorica nikad ne imenuje ali za koju možemo pretpostaviti da se radi o Hrvatskoj, s previše poroka i premalo vrijednosti, moralno uzdrman i degradiran svijet, kojim vladaju perverzne spletke pokvarenosti i političkog kriminala. Rezultat je prodrman narativni korpus, koji se razvija kroz fragmente, spreman polučiti novi pripovjedni tok, lišen poveznih struktura. Zabavljenim glasom, iza kojega se krije autoričino nezadovoljstvo stanjem kojem Hrvatska naginje nakon rata s početka devedesetih prošlog stoljeća koji je doveo do raspada Jugoslavije, Marchig nadrealno postiže kad u mješavini užasa i lakoće, tragičnog i komičnog, sa sarkazmom opisuje stanje u jednoj zemlji pred rasulom u kojoj se razvio sustav koji uzdiže umjetnost prijevare kao da je vrlina, a ne porok. U svom prvom narativnom pokušaju, prodornom i sveobuhvatnom, prepunom dramatičnih obrata, neusuglašenih razina i nepredviđenosti, Marchig eksperimentira s novim kodovima, koristi kratke rečenice, nasilne prizore, likove nedokučive i složene psihologije i groteskne situacije koje dodiruju granicu vjerodostojnosti. Rezultat je donekle uznemirujuća slika „pease noira“, privilegiranje primitivnog mentaliteta, posve drugačijeg od autoričinog koja zbog toga osjeća gađenje prema „balkanizaciji“ kojoj su podvrgnuta mjesta, konkretno imaginarno, nikad izrijekom imenovano mjesto (u Dalmaciji?) u kojem se radnja odvija, mjesto podvrgnuto brisanju lokalnog identiteta. Pojam „balkanizacije“ ima negativne konotacije i aludira na ponašanje koje je strano onima dobrodušnih autohtonih stanovnika toga kraja. To je nasilno i vulgarno ponašanje koje osakaćuje čitava područja ovog dijela „zapadnog“ svijeta, ona koja su, poput Dalmacije, u povijesti bila primjeri visoke civilizacije. Sad su, naprotiv, izloženi aroganciji onih koji nameću navike, suprotne prirodi manjine dobrodušnih, oskudnoj zajednici nasljednika tisućgodišnje kulture i mediteranskog duha koji između ostaloga podrazumijeva i miroljubiv suživot kultura oduvijek u doticaju. Autoričino moralno zgražanje u ovoj prozi nalazi potresan iskaz: doista, jetkog duha i neusiljene jezične energije, Marchig osuđuje stvarnost pred kojom osjeća jasnu odbojnost: čitatelj može samo iskusiti isti osjećaj.

Snoopy Polka zauzima značajno mjesto u autoričinoj produkciji i udaljuje se od tradicionalnih istarsko-kvarnerskih stvaralačkih modela. Djelo je sukus značajnog novinarskog pedigrea, života provedenog u pisanju, vježbanju i izoštravanju stila. Doista, Marchig je mnogo pisala, s obzirom na to da je pisanje oduvijek smatrala vježbom „zanata“: članke usredotočene na kulturne teme, kazališnu kritiku, esejistiku, pripovijetke, pjesničku prozu, kazališne tekstove.

Osim što je napisana na originalan način, uvjerljiva i zanimljiva Snoopy Polka podloga je za smiono istraživanje ljudske i kulturne, društvene i političke tmine: precizni, sirovi opisi, s probojima izrazitog noira, sumornog i problematičnog moralnog okvira. Provokativna i zapanjujuća knjiga zbog proširene vlasti zastranjivanja: gorka knjiga zbog precizne i nemilosrdne rendgenske snimke koju pruža o korupciji i nasilju. Ali i knjiga koja nudi istaknuti doprinos eksperimentiranju u jeziku, koji zasigurno ima književne vrijednosti, ako se i želi nazvati potrošačkim: nije rečeno da knjiga kao Snoopy Polka s aspiracijama da bude i „potrošačka“, mora obvezno odustati od formalnih kvaliteta i brige za stil.

U zaključku ističemo hrabrost Laure Marchig u suočavanju sa stvarnim problemima jednog dijela današnjeg društva, s ambicijom da ih predstavi na inteligentan način književnim sredstvima nedvojbene gustoće, doprinoseći zadaći građanskog odgoja koja u kvalitetnoj književnosti nikad nije sporedna. To znači u ciljeve si postaviti kritičnost, polemičnost, slobodu i istodobno prihvatiti jasnu političku odgovornost: odnosno, koristiti se žanrom koji ulazi u takozvanu potrošačku književnost kako bi se potkazali točno određeni društveni problemi s očitim moralnim i deontološkim nabojem (treba upamtiti da sva književnost zvana potrošačkom nije nužno „potrošačka“).


Commenti   |   Stampa   |   Segnala   |  Ufficio Stampa Oltre Edizioni Ufficio Stampa