U predgovoru vaše knjige izdavač vas predstavlja kao čovjeka koji poznaje goruća pitanja hrvatsko-talijanskih odnosa. Kako ste se kao hrvatski ambasador u Rimu nosili s delikatnim, važnim i teških poslovima koje je trebalo obaviti?
Prvo, knjiga je zbornik zapisa, sjećanja, razmišljanja, anegdota i bizarnih situacija koje sam doživio kao hrvatski ambasador u Rimu, na Malti i pri organizaciji FAO. Imao sam sreću da su me imenovali vlada lijevog centra i predsjednik Republike Ivo Josipović, i to je razdoblje označeno razvojem bilateralnih odnosa i prvim državnim posjetom hrvatskog predsjednika Italiji. To govori samo po sebi kako je Hrvatska doživljavana u Italiji u toj fazi, kada su talijanski predsjednik Napolitano i hrvatski predsjednik Josipović uspješno priveli kraju proces pomirenja nakon Drugog svjetskog rata. Nakon izbora 2015., kada je pobijedila desnica i kada je predsjednica Republike postala Kolinda Grabar-Kitarović, ostao sam još dvije godine u Rimu, održavao dobre odnose, ali je Oreškovićeva i kasnije Plenkovićeva vlada nastojala izbrisati sve ono dobro što je dotad učinjeno, tako da su mnogi sporazumi sklopljeni prije toga ostali mrtvo slovo na papiru… sve dok nisam otišao s mjesta ambasadora i dok Plenković, s novim ambasadorom Jasenom Mesićem, nije krenuo u novu rundu poboljšanja odnosa.
Identitet Fijumana
Danas živite u Rimu i svjedok ste života današnje Italije. Kako on izgleda?
Italija je za Hrvatsku najvažnija strana zemlja… zbog trgovine, turizma, investicija, bliskosti pripadanja mediteranskoj kulturi i zajedničke prošlosti koja je obilovala i nesporazumima i sukobima. Ali danas smo zajedno u Evropi i trebali bismo zajedno razvijati pripadnost ujedinjenim evropskim narodima i, naravno, produbljivati međusobne odnose, zahvaljujući i nacionalnim manjinama, posebno talijanskoj manjini koja živi u Hrvatskoj. Italija je zanimljiva i uzbudljiva zemlja i za mene vrijedi ono što je svojevremeno rekao Henrik Sjenkjevič: svaki Evropljanin ima dvije domovine, svoju rođenu i – Italiju!
Kako se iz Italije prije desetak godina vidjela Evropa, kao i Hrvatska i slavenska regija u njoj, a kako danas?
Italija je zemlja u kojoj je rođena ideja federalističke Evrope, i to 1941. godine na otoku Ventotene, kada je Altijero Spineli s drugovima napisao “Manifest iz Ventotenea”. I danas je federalistički pokret jak u Italiji, iako talijanska politička klasa zaboravlja na Spinelija i njegove ideje federalne Evrope, jer bi to značilo gubitak moći domaće političke elite, pa tako i mogućnost da kroz nacionalne političke institucije utječe na “raspodjelu dobara” i tako stvara sebi klijente i lojalnost pojedinih društvenih grupa pri i oko vlasti. Hrvatska je u Italiji na dobrom glasu kao turistička destinacija i kao zemlja koja s njom dijeli mediteransku kulturu i koja je bila trgovačkim i kulturnim vezama bliska s Italijom, a još prije s državama na Apeninskom poluotoku.
Kao hrvatski ambasador u Rimu sretali ste razne ljude: političare, intelektualce, umjetnike i druge koje spominjete u knjizi. Tko vas se najviše dojmio?
Od političara velik je dojam na mene ostavio predsjednik Republike Italije Đorđo Napolitano, koji je usprkos greške počinjene 2006., kada je govorio o “slavenskom ekspanzionizmu” nakon Drugog svjetskog rata u kontekstu protjerivanja i iseljavanja talijanskog stanovništva iz Jugoslavije, odnosno Slovenije i Hrvatske, poslije korigirao taj stav i pokrenuo proces pomirenja s Hrvatskom i Slovenijom. Naravno, od intelektualaca na mene je ostavio velik dojam Umberto Eko, kao polihistor i autentični antifašist.
Osamdesetih ste bili direktor Jugoslavenskog kulturnog centra u Njujorku. Čini se da je to bilo Periklovo doba i u kulturi i u politici, u odnosu na ono što sada gledamo.
Talijani kažu s nostalgijom, posebno oni na sjeveru: “Austrija je bila dobro organizirana država.” Tako bi se moglo reći, bar na području vanjske politike i diplomacije, da je Jugoslavija ipak bila bolje organizirana država…, naravno, u kontekstu onog vremena. Imao sam kao direktor veliku autonomiju i podršku u saveznoj administraciji, ali i u republikama i pokrajinama, jer Jugoslavija nije imala savezno ministarstvo za kulturu, tako da sam direktno kontaktirao s federalnim jedinicama i s njima dogovarao kako ih prezentirati u Njujorku i SAD-u.
Kao šef kabineta posljednjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova, Budimira Lončara, bili ste svjedok raspada Jugoslavije. Kako danas, s odmakom od 30 godina i u kontekstu svega što se od tada na domaćoj i međunarodnoj sceni dogodilo, gledate na to vrijeme?
Budimir Lončar je zajedno s Antom Markovićem pokušao dovesti do kraja reforme koje su trebale odvesti Jugoslaviju u novo razdoblje. Nemojmo zaboraviti da je paket Markovićevih reformi obuhvaćao i prvi zakon o privatizaciji društvene imovine, da su doneseni zakoni koji su omogućili prve pluralističke izbore u svim jugoslavenskim republikama, ali je virus nacionalizma već dobrano bio zahvatio zemlju i ona se, jednostavno, urušila. Lončar i Marković su bili upravo pred potpisivanjem ugovora o asocijaciji s tadašnjom Evropskom zajednicom, vodili su na svjetskom planu aktivnu politiku, ali je Markovićeva pogreška bila što je prekasno izašao u javnost s programom svojih reformi. A pojedinim zemljama, odnosno njihovim euforičnim političarima nakon pada Berlinskog zida, odgovaralo je da se Jugoslavija, sa svojim ogromnim ugledom i prestižem u međunarodnim odnosima, redimenzionira, odnosno da prestane biti tako važan faktor u međunarodnim odnosima. Na kraju krajeva, kada je Evropska zajednica ponudila Jugoslaviji da postane njena članica po kratkom postupku i da joj oprosti dug od šest milijardi dolara, Marković je odgovorio da izaslanici EZ-a trebaju razgovarati i s predstavnicima republika, koje se moraju s tim složiti. Hrvatska i Slovenija su odbile ulazak Jugoslavije u EZ, pravdajući to time da one žele ući direktno, a ne preko Jugoslavije, čime su zapravo onemogućile Markovića da “evropeizira” Jugoslaviju. Naravno, lukavi Milošević je znao kakav će biti odgovor Slovenije i Hrvatske, pa je on odglumio “konstruktivnu ulogu” i dao pristanak u ime Srbije…
U podnaslovu vaše knjige piše: “Riječanin u Rimu“. Zašto vam je taj dodatak bio važan?
Rođen sam u Rijeci i osjećam se kao Fijuman: to je poseban kulturni identitet, kako to elaborira u svojim radovima kulturolog Irvin Lukežić. Taj identitet je satkan na temeljima multikulturalizma, jezičnog pluralizma – u Rijeci su početkom dvadesetog stoljeća izlazile novine na četiri jezika: hrvatskom, talijanskom, mađarskom i njemačkom – i koegzistencije različitih nacija na istom prostoru. U Rijeci je sve do 1922. (od 1892.) na vlasti bila Autonomna partija, koja je zagovarala kulturni i nacionalni pluralizam riječkih građana, kao i toleranciju i suživot različitih etničkih zajednica. U Rijeci je, 3. marta 1922., izveden i prvi fašistički državni udar, kao test za fašističko preuzimanje vlasti u Rimu. Garant riječke neovisnosti, Kraljevina SHS, formalno je i stvarno podržavala neovisnost Riječke države, ali je Italija imala aneksionističke planove koje je uz pomoć fašističkih falangista provela u djelo. Za vrijeme Drugog svjetskog rata došlo je do ratnih zločina koje su počinili talijanska okupacijska vojska i fašisti, a nakon Drugog svjetskog rata, nakon pobjede nad nacifašizmom, došlo je do protjerivanja i iseljavanja autohtonih Talijana, i na njih je svaljena i kolektivna krivnja za fašistički teror. Rijeka je tada postala jugoslavenski grad, u koji su se doselili stanovnici iz gotovo svih tadašnjih jugoslavenskih republika i tako je, zahvaljujući i luci koja je bila svjetski emporij, zadržala jedan oblik kozmopolitizma i nacionalne tolerancije. To je specifičnost Rijeke, i stoga je Rijeka možda jedini pravi evropski grad u Hrvatskoj, a ja se osjećam u njemu baš kao Evropljanin…
Otac na službenom putu
Pitanje Talijana iz Rijeke i Istre, ezula, koji su kasnih 1940-ih napustili Jugoslaviju i Hrvatsku, vjerojatno je bilo teško za vas kao hrvatskog ambasadora u odnosima s talijanskom stranom?
Za razliku od mojih prethodnika, ja nisam imao taj problem. Ambasador prije mene, Drago Kraljević, prvi je počeo s približavanjem ezulima, talijanskim egzilantima koji su nakon rata otišli dobrovoljno ili su pak bili prognani iz Rijeke. Ja sam inicirao suradnju s tim prognaničkim udrugama, a mnoge od njih su spremno dočekale tu novu atmosferu pomirenja koju su inaugurirali predsjednici Napolitano i Josipović, i ja sam doista radio na eliminiranju onih napetosti koje su prije toga postojale: ezuli su žrtve vremena, povijesnih okolnosti, fašizma, ali i jedne ideologije – boljševičke verzije komunizma koja je provođena i kroz represiju prema političkim protivnicima u prvim godinama poraća, da bismo danas i mi priznali nepravde počinjene prema mnogima od njih, uključujući i sumarna pogubljenja u kraškim jamama – fojbama, oduzimanje imovine i protjerivanja. Hrvatska je Italiji ostala dužna još 35 milijuna dolara prema Rimskom dogovoru nakon Osimskih sporazuma za neopravdano oduzetu imovinu Talijanima iz naših područja, i ja sam nastojao da se ta naša dugovanja likvidiraju i da se uspostavi atmosfera u kojoj ćemo odati poštovanje prema žrtvama, i jednima i drugima: prema žrtvama fašizma i žrtvama policijske represije u prvoj fazi razvoja jugoslavenskog socijalizma, kao i prešućivanja ovih nepravdi počinjenih prema Talijanima kasnije, kada je došlo do liberalizacije društvenih odnosa. Meni je sve to bilo na neki način olakšano, jer sam i ja proveo sa svojom majkom, Talijankom, neko vrijeme u talijanskim izbjegličkim logorima, sve dok moj otac nije bio pušten sa “službenog puta”, a jedan dio moje obitelji ostao je u Italiji, tako da sam dobro upoznao nepravde i frustracije jedne i druge strane – moje hrvatske obitelji, partizanske, koja je stradala za vrijeme rata od talijanskog fašizma, i talijanskog dijela, koji je stradao od osvete i progona nakon rata, iako nisu bili fašisti, već, jednostavno, Talijani koji su živjeli u Rijeci.
Koje se tri sintagme mora držati dobar predstavnik svoje zemlje u inozemstvu da bi mogao na valjan način obavljati taj posao? Vjerujete li, unatoč svemu što se događa danas, u ljekovitu moć diplomacije?
Diplomacija bi trebala biti primjena takta i inteligencije u vođenju međunarodnih poslova. Međutim, u današnjim uvjetima informatičke revolucije diplomacija je pomalo anakrona aktivnost: ministri i šefovi država kontaktiraju direktno, bez posrednika kakvi su bili ambasadori, ali je diplomacija itekako potrebna kao vještina pregovaranja i izgradnje mira. Sir Henri Voton govorio je da je ambasador pošten čovjek koji je poslan u inozemstvo da laže u korist svoje države, ali je to moglo biti u doba kada informacije nisu kolale takvom brzinom kao sada. Danas je dobar diplomat onaj koji iskreno zastupa svoju zemlju i ne koristi propagandu da bi uljepšao sliku o njoj, i koji mora imati osobni kredibilitet kao ozbiljan sugovornik. On mora dobro poznavati jezik i kulturu zemlje u koju je poslan i mora nastojati sukobe rješavati kroz dijalog i kroz suprotstavljanje argumenata, uvijek s ciljem da se postigne takozvana vin-vin situacija: da sve strane u ispregovaranom rješenju vide dobitak za sebe, prednosti koje bi inače propale ako se nastave sukobi. Nažalost, danas je u svijetu jedne ozbiljne pandemije – nacionalizma vrlo teško graditi mir razumom, a ne oružjem. Čovječanstvo još uvijek nije izumilo ni cjepivo ni lijek za nacionalizam, koji je svijet već odveo u dva svjetska rata, a po svoj prilici vodi i u treći…
leggi l'articolo integrale su p-portal.net
| SCHEDA LIBRO | Segnala | Ufficio Stampa |
